danas je 24.9.2021

Input:

Dugotrajna materijalna imovina (HSFI 6 i MRS 16 i MRS 36, MSFI 16)

22.11.2019, , Izvor: Verlag Dashöfer

9.1 Dugotrajna materijalna imovina (HSFI 6 i MRS 16 i MRS 36, MSFI 16)

Ksenija Kramar, ovlašteni porezni savjetnik, mr. sc. Silvija Pretnar Abičić ovlašteni revizor

Dugotrajna materijalna imovina je imovina koju poduzetnik posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba i usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, koja se očekuje koristiti dulje od jednog razdoblja, odnosno to je ona imovina koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti društva. Dugotrajna imovina obuhvaća zemljišta, građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski inventar, namještaj, transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu, predujmove za dugotrajnu materijalnu imovinu i ostalu dugotrajnu materijalnu imovinu. Imovina se početno mjeri po trošku nabave, a to je iznos novca ili novčanih ekvivalenata koji se plaća ili fer vrijednost ostalih naknada koje se daju za stjecanje neke imovine u vrijeme njezina stjecanja ili izgradnje, Nakon početnog priznavanja dugotrajna imovina može se iskazati po trošku umanjenom za ispravak vrijednosti i akumulirane gubitke od umanjenja ili alternativno po revaloriziranoj vrijednosti (vodeći pri tome računa o računovodstvenom i poreznom aspektu). Revalorizacija se mora provoditi dovoljno često kako se knjigovodstvena vrijednost imovine ne bi značajno razlikovala od fer vrijednosti na datum bilance, a učestalost revaloriziranja ovisi o značajnosti promjena fer vrijednosti imovine koja se revalorizira. To može biti na godišnjoj razini ili svakih tri do pet godina. Fer vrijednost imovine potrebno je utvrditi procjenom ( fer vrijednost zemljišta i zgrada obično je njihova tržišna vrijednost utvrđena procjenom od strane profesionalno kvalificiranih procjenitelja. Fer vrijednost predmeta postrojenja i opreme obično je njihova tržišna vrijednost utvrđena procjenom. Ostatak vrijednosti i vijek uporabe imovine treba preispitati barem jednom na kraju svake poslovne godine (promjena procjene), pri čemu je vijek uporabe određen vremenom u kojem poduzetnik očekuje koristiti imovinu, a odabranu metodu amortizacije (linearna, degresivna i funkcionalna) potrebno je dosljedno primjenjivati.

Kad se provodi revalorizacija, ispravak vrijednosti imovine na datum revalorizacije može se tretirati na jedan od sljedećih načina:

  1. prepravlja se razmjerno promjeni bruto knjigovodstvene vrijednosti imovine tako da je knjigovodstvena vrijednost imovine nakon revalorizacije jednak njezinom revaloriziranom iznosu. Ova se metoda često koristi kad se imovina revalorizira pomoću indeksa na njegov amortizacijski zamjenski trošak, ili
  2. isključuje se na teret bruto knjigovodstvene vrijednosti imovine, a neto-iznos prepravlja se do revaloriziranog iznosa imovine. Ova se metoda često koristi za zgrade.

Kada je rezultat revalorizacije povećanje vrijednosti imovine, to povećanje se priznaje u okviru kapitala kao revalorizacijska rezerva. Međutim, revalorizacijsko povećanje treba najprije priznati kao prihod u računu dobiti i gubitka do iznosa do kojeg ono poništava revalorizacijsko smanjenje vrijednosti iste imovine, odnosno prethodno priznati rashod u računu dobiti i gubitka. Kada je rezultat revalorizacije smanjenje vrijednosti materijalne imovine, to smanjenje treba priznati kao rashod. Međutim, revalorizacijsko smanjenje treba najprije izravno teretiti revalorizacijsku rezervu do iznosa do kojeg ovo smanjenje ne prelazi iznos koji je prethodno evidentiran kao revalorizacijska rezerva za istu imovinu.Nadalje, revalorizacijska rezerva koja je priznata u okviru glavnice može se izravno prenijeti u zadržanu dobit kada je imovina rashodovana ili otuđena. Međutim, za imovinu koja se amortizira, revalorizacijske rezerve mogu se realizirati korištenjem te imovine te će se razlika između amortizacije temeljene na revaloriziranom knjigovodstvenom iznosu i amortizacije koja bi bila obračunata prema izvornom trošku imovine prenijeti u zadržanu dobit. Dakle, prijenos revalorizacijske rezerve u zadržanu dobit ne provodi se kroz račun dobiti i gubitka. S poreznog aspekta, oblikovanje revalorizacijske rezerve se ne uključuje u poreznu osnovicu, međutim realizirana revalorizacijska rezerva se oporezuje. Naime, u skladu sa čl. 39 na dobit1 revalorizacijska rezerva formirana pri procjeni imovine uključuje se u poreznu osnovicu u iznosu povećanog troška amortizacije nastalog zbog revalorizacije u onom poreznom razdoblju u kojemu je realizirana. Prema tome, prilikom izrade godišnje prijave poreza na dobit, za iznos realizirane revalorizacijske rezerve koji je prenesen u korist zadržanih dobitaka mora se povećati osnovica poreza na dobit (red. br. 25. Obrasca PD).

Kamate i drugi troškovi posudbe prihvatljivi za kapitalizaciju prema odredbama MRS-a 23, moraju se kapitalizirati kada proces izgradnje građevinskog objekta ili izgradnje tj. nabave postrojenja traje znatno vremensko razdoblje (dulje od godine dana; radi se o kvalificiranoj imovini), a financira se iz kredita temeljem kojeg se počinje plaćati kamata, kada se troškovi posudbe mogu izravno