Nedostupan dokument, obavezna prijava
Input:

Dugotrajna materijalna imovina (HSFI 6 i MRS 16 i MRS 36, MSFI 16)

22.11.2019, , Izvor: Verlag Dashöfer

9.1 Dugotrajna materijalna imovina (HSFI 6 i MRS 16 i MRS 36, MSFI 16)

Ksenija Kramar, ovlašteni porezni savjetnik, mr. sc. Silvija Pretnar Abičić ovlašteni revizor

Dugotrajna materijalna imovina je imovina koju poduzetnik posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba i usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, koja se očekuje koristiti dulje od jednog razdoblja, odnosno to je ona imovina koja je namijenjena za korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti društva. Dugotrajna imovina obuhvaća zemljišta, građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski inventar, namještaj, transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu, predujmove za dugotrajnu materijalnu imovinu i ostalu dugotrajnu materijalnu imovinu. Imovina se početno mjeri po trošku nabave, a to je iznos novca ili novčanih ekvivalenata koji se plaća ili fer vrijednost ostalih naknada koje se daju za stjecanje neke imovine u vrijeme njezina stjecanja ili izgradnje, Nakon početnog priznavanja dugotrajna imovina može se iskazati po trošku umanjenom za ispravak vrijednosti i akumulirane gubitke od umanjenja ili alternativno po revaloriziranoj vrijednosti (vodeći pri tome računa o računovodstvenom i poreznom aspektu). Revalorizacija se mora provoditi dovoljno često kako se knjigovodstvena vrijednost imovine ne bi značajno razlikovala od fer vrijednosti na datum bilance, a učestalost revaloriziranja ovisi o značajnosti promjena fer vrijednosti imovine koja se revalorizira. To može biti na godišnjoj razini ili svakih tri do pet godina. Fer vrijednost imovine potrebno je utvrditi procjenom ( fer vrijednost zemljišta i zgrada obično je njihova tržišna vrijednost utvrđena procjenom od strane profesionalno kvalificiranih procjenitelja. Fer vrijednost predmeta postrojenja i opreme obično je njihova tržišna vrijednost utvrđena procjenom. Ostatak vrijednosti i vijek uporabe imovine treba preispitati barem jednom na kraju svake poslovne godine (promjena procjene), pri čemu je vijek uporabe određen vremenom u kojem poduzetnik očekuje koristiti imovinu, a odabranu metodu amortizacije (linearna, degresivna i funkcionalna) potrebno je dosljedno primjenjivati.

Kad se provodi revalorizacija, ispravak vrijednosti imovine na datum revalorizacije može se tretirati na jedan od sljedećih načina:

  1. prepravlja se razmjerno promjeni bruto knjigovodstvene vrijednosti imovine tako da je knjigovodstvena vrijednost imovine nakon revalorizacije jednak njezinom revaloriziranom iznosu. Ova se metoda često koristi kad se imovina revalorizira pomoću indeksa na njegov amortizacijski zamjenski trošak, ili
  2. isključuje se na teret bruto knjigovodstvene vrijednosti imovine, a neto-iznos prepravlja se do revaloriziranog iznosa imovine. Ova se metoda često koristi za zgrade.

Kada je rezultat revalorizacije povećanje vrijednosti imovine, to povećanje se priznaje u okviru kapitala kao revalorizacijska rezerva. Međutim, revalorizacijsko povećanje treba najprije priznati kao prihod u računu dobiti i gubitka do iznosa do kojeg ono poništava revalorizacijsko smanjenje vrijednosti iste imovine, odnosno prethodno priznati rashod u računu dobiti i gubitka. Kada je rezultat revalorizacije smanjenje vrijednosti materijalne imovine, to smanjenje treba priznati kao rashod. Međutim, revalorizacijsko smanjenje treba najprije izravno teretiti revalorizacijsku rezervu do iznosa do kojeg ovo smanjenje ne prelazi iznos koji je prethodno evidentiran kao revalorizacijska rezerva za istu imovinu.Nadalje, revalorizacijska rezerva koja je priznata u okviru glavnice može se izravno prenijeti u zadržanu dobit kada je imovina rashodovana ili otuđena. Međutim, za imovinu koja se amortizira, revalorizacijske rezerve mogu se realizirati korištenjem te imovine te će se razlika između amortizacije temeljene na revaloriziranom knjigovodstvenom iznosu i amortizacije koja bi bila obračunata prema izvornom trošku imovine prenijeti u zadržanu dobit. Dakle, prijenos revalorizacijske rezerve u zadržanu dobit ne provodi se kroz račun dobiti i gubitka. S poreznog aspekta, oblikovanje revalorizacijske rezerve se ne uključuje u poreznu osnovicu, međutim realizirana revalorizacijska rezerva se oporezuje. Naime, u skladu sa čl. 39 na dobit1 revalorizacijska rezerva formirana pri procjeni imovine uključuje se u poreznu osnovicu u iznosu povećanog troška amortizacije nastalog zbog revalorizacije u onom poreznom razdoblju u kojemu je realizirana. Prema tome, prilikom izrade godišnje prijave poreza na dobit, za iznos realizirane revalorizacijske rezerve koji je prenesen u korist zadržanih dobitaka mora se povećati osnovica poreza na dobit (red. br. 25. Obrasca PD).

Kamate i drugi troškovi posudbe prihvatljivi za kapitalizaciju prema odredbama MRS-a 23, moraju se kapitalizirati kada proces izgradnje građevinskog objekta ili izgradnje tj. nabave postrojenja traje znatno vremensko razdoblje (dulje od godine dana; radi se o kvalificiranoj imovini), a financira se iz kredita temeljem kojeg se počinje plaćati kamata, kada se troškovi posudbe mogu izravno pripisati stjecanju, izgradnji ili proizvodnji kvalificirane imovine (npr.građevine) te kada je udio ove kamate u ukupnim troškovima poduzeća visok, a dugotrajna materijalna imovina još nije stavljena u uporabu. Kamata se kapitalizira do trenutka kada je sredstvo spremno za uporabu, a nakon toga kamata je trošak razdoblja. U druge troškove posudbe ulaze troškovi obrade kredita koje banka posebno zaračunava te troškovi za neiskorištena sredstva kredita. Također je potrebno napomenuti da poduzetnici koji primjenjuju HSFI-ove mogu i dalje sami donijeti odluku hoće li kamatu kapitalizirati ili će je od početka smatrati troškom razdoblja, Dakle, obveznici HSFI-a imaju mogućnost izbora, stoga odabranu računovodstvenu politiku trebaju dosljedno primjenjivati.

Vrednovanje dugotrajne materijalne imovine nakon početnog priznavanja vrši se ili metodom troška (dugotrajna materijalna imovina se amortizira, iskazuje se po trošku nabave umanjenom za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke od umanjenja) ili primjenom metode revalorizacije i primjenjuje se na onu dugotrajnu materijalnu imovinu čija se fer vrijednost nakon početnog priznavanja može pouzdano izmjeriti (dugotrajna materijalna imovina se iskazuje po revaloriziranoj vrijednosti (fer vrijednost dugotrajne materijalne imovine umanjena za kasnije akumuliranu amortizaciju i kasnije akumulirane gubitke od umanjenja)).

Prema odredbama HSFI 6 i MRS 16, osnovica za obračun amortizacije je amortizirajući iznos koji je jednak trošku nabave umanjenom za ostatak vrijednosti, dok se prema poreznim propisima osnovica za obračun amortizacije utvrđuje u visini troška nabave (čl. 12. st. 1. Zakona o porezu na dobit). Nadalje, prema odredbama HSFI 6 i MRS 16, amortizacija imovine započinje kada je imovina ”spremna za uporabu“ tj. kad se nalazi na lokaciji i u uvjetima koji su potrebni za njezino korištenje, dok prema odredbama članka 12. Zakona o porezu na dobit amortizacija počinje od slijedećeg mjeseca od kako je sredstvo stavljeno u uporabu. Slijedom odredbi navedenih standarda, amortizacija prestaje kad se sredstvo prestaje koristiti i kad se povlači iz uporabe, odnosno kad je u cijelosti amortizirano, dok se prema Zakonu o porezu na dobit amortizacija obračunava do kraja mjeseca u kojemu je sredstvo otuđeno (prodano, poklonjeno, rashodovano…), stavljeno izvan uporabe funkcije) kada je dugotrajna imovina razvrstana kao imovina koja se drži za prodaju. Također, svaki dio pojedine dugotrajne materijalne imovine koji je značajan u odnosu na ukupne troškove pojedine dugotrajne materijalne imovine treba amortizirati zasebno, a prema odredbama članka 12 linearne metode.

Slijedom poreznog propisa, osnovica za amortizaciju je nabavna vrijednost (trošak nabave dugotrajne imovine) ili trošak proizvodnje ako je zgrada izgrađena (stroj proizveden) u vlastitoj izvedbi unutar poduzeća ili revalorizirana vrijednost dugotrajne imovine (fer vrijednost – najčešće tržišna vrijednost). Amortizacija se obračunava pojedinačno za svaki predmet dugotrajne materijalne imovine uz primjenu amortizacijskih stopa iz članka 12. Zakona o porezu na dobit. Ne priznaju se rashodi amortizacije za imovinu kojom se ne obavlja djelatnost, a rashodima poreznog razdoblja ne smatraju se rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti (članak 5., stavak 6. Zakona o porezu na dobit). Također, prema čl. 12. st. 12 nepriznati rashod.

Najmovi imovine za obveznike MSFI-a definirani su zasebnim standardom MSFI-om 16 , dok se za obveznike HSFI-a spominju u nekoliko standarda. Najam je ugovor na temelju kojeg najmodavac prenosi na najmoprimca, kao zamjenu za plaćanje ili niz plaćanja, pravo upotrebe određene imovine u dogovorenom razdoblju. Za obveznike HSFI-a, razlikuju se sljedeće vrste najmova:

  1. poslovni najam – primatelj leasinga u svojim poslovnim knjigama operativni leasing priznaje kao mjesečni trošak temeljem leasing rate, a davatelj leasinga u svojim poslovnim knjigama iskazuje troškove amortizacije objekta leasinga. Objekt leasinga iskazuje se u poslovnim knjigama najmodavatelja.
  2. financijski najam - najam kojim se većim dijelom prenose svi značajni rizici i nagrade povezani s vlasništvom određene imovine. Vlasništvo se na kraju najma može, ali i ne mora prenijeti.Objekt leasinga iskazuje se u poslovnim knjigama najmoprimatelja, kao i trošak amortizacije, a obveza s osnove leasinga iskazuje se kao financijska obveza (slično kao i kredit) te se obračunavaju i plaćaju troškovi kamata.

Računovodstveni tretman poslovnog i financijskog najma različit je za obveznike primjene MSFI-a i HSFI-a. Naime, od 1.1.2019. godine stupio je na snagu novi MSFI 16 – Najmovi, koji je zamijenio MRS 17. Najveća promjena u odnosu na MRS 17 je primjena jedinstvenog računovodstvenog modela najmova kod korisnika najma, što znači da se najam u poslovnim knjigama najmoprimca više neće obračunavati kao operativni i financijski najam, već će se sve evidentirati na isti način kao da se radi o financijskom najmu. S aspekta najmodavca MSFI 16 ne donosi značajnije izmjene u odnosu na dosadašnji standard MRS 17.

Na početku ugovora, ali i naknadno ako je došlo do izmjene uvjeta ugovora, potrebno je procijeniti da li se

 
 Pošaljite nam povratnu informaciju
Što mislite o našem portalu?
Vaša poruka je uspješno poslana.
Input: